Toscana

Grom i oluja

Nedjelja, 15. svibnja  2011.

Berceto - Pontremoli  (27,9km)

Probudi me kiša. Vani je još mrak, no prema uličnim svjetiljkama vidim kako pada u valovima. Obučem dakle kišnu odjeću: duge hlače, čizme i kišnu vestu. Preko torbe na kolicima prevučem pokrivač.

Na doručku sam jedini gost. Normalni ljudi još spavaju jer nedjelja je. Gospođa me pita što želim za doručak. Tražim sira, salame ili pršuta. Normalni doručak u Italiji sastoji se od dvije kriške dvopeka i malo marmelade, uz kavu. Takav doručak je dovoljan za oko 2 km pješačenja.

Dobijem nešto salame i pršuta i savjet. „Nemojte slučajno slijediti Viu Francigenu kroz šumu, jer potoci su od kiše nabujali i jako ih je teško prijeći.“ I ja sam u tom smislu razmišljao kad sam vidio kakvo je vrijeme.

Penjem se ulicama još pospanog sela. Nigdje žive duše osim mene. Prodavaonice i kafići su zatvoreni, rolete spuštene pa to sve izgleda mrtvo i hladno. A i meni je hladno. Na visini od 800 metara kiša i vjetar su drugačiji nego u dolini.

Sad je to sitna, dosadna kišica nošena vjetrom, koja se zavlači svuda pa ni kišobran puno ne pomaže. Cesta vijuga uzbrdo između gustog zelenila pa tek ponekad, na krivinama mogu baciti pogled na selo ispod mene. Crveni krovovi kuća vire, kao gljive između drveća, koje kao da ih nastoje ugušiti u svojoj bujnosti.

Šest kilometara uspona iz Berceta sa 808 m na apeninski Passo Cisa 1.200 m nadmorske visine. Ravnomjeran i ne previše strm uspon dopušta mi uživati u prekrasnom krajoliku. Oblaci, rastrgani vjetrom, ponekad otvore prozor na plavetnilu neba i sunčeve zrake obasjavaju dijelove zelenih planinskih obronaka, dok se iznad njih nadvijaju crni oblaci. Veličanstvena je ta igra svjetla i tame. Uz ovakav prizor svaki čovjek postaje pjesnikom. Nažalost, samo rijetki to znaju prenijeti na papir. Volio bih da i ja to mogu. Pokušavam to barem prenijeti na fotoaparat. Zaista se nadam da ću u tom barem djelomično uspjeti.

Oblaci su se spustili do mene ili sam se ja popeo do njih. Kiša je sve jača, a vidik sve slabiji. Bojim se da u ovoj magli neko vozilo ne naleti na mene pa mijenjam stranu prije svake krivine. Navukao sam kapuljaču na sagnutu glavu i promatram kako se kišne kapi odbijaju od ceste kao gumene loptice.

Passo Cisa na 1.204 m nadmorske visine. Veliki znak pokraj ceste, prekriven mnogobrojnim naljepnicama, a iza njega tajanstveno sivilo koje prekriva horizont. Kiša je prerasla u oluju. U daljini sveti Ilija vozi kola po kamenitom putu pa to zvuči kao odjek gromova.

Kuće. Kroz vodenu zavjesu tek se naziru. S lijeve strane kafić. Odlučim zaustaviti se. Sklapam kišobran, otkvačim kolica i ulazim u toplu suhu prostoriju. Mlada žena za šankom servira mi topli espresso. U kutu peć u kojoj pucketa vatra. Približim se peći sa svojom kavom i uživam u dvostrukoj toplini.

Kiša ne prestaje, no treba nastaviti. I nastavljam. Nizbrdo. Osamnaest kilometara. Voda sad teče preko ceste kao potok. Grmljavina se sve više približava. Bljesak. Poneko vozilo kao sablast prolazi pored mene uz prštanje vode, koju kotači izbacuju iza sebe kao gejzir. Vidik je sivilo. Ispred mene, iznad mene i s obje strane olovno sivilo, povremeno presječeno munjama.

Stresem se od udara groma u neposrednoj blizini. Odjek se odbija od okolnih planina i ponavlja se nekoliko puta. Bljesak munje para crne niske oblake. Kiša pojača još više. Sad već hodam kroz vodu koja teče preko ceste. Kišobran mi dobro štiti glavu i ramena, a i noge su još suhe u čizmama. Okrenem se i gledam kako Wheelie izgleda. Njegov je prekrivač  plastificiran i na njemu ostaju velike kapi kiše kao  prozirni biseri. Pitam se privlači li aluminij grom ili ne. Nadam se da ne. Molim se, za svaki slučaj.

Zastrašujuća i veličanstvena snaga oluje valja se u valovima preko obronaka planine. Kiša više ne pada nego lije. Bljesak i gromovi sve češći. Osjećam se sićušnim i nemoćnim. No ne bojim se. Znam da me On štiti.

Odjedanput, kao pokretom čarobnoga štapića, oblaci se rastrgnu i pojavi se plavetnilo opranog neba. Crni oblaci nestaju iza planinskog vrha s lijeve strane. Gluha grmljavina udaljava se s druge strane planine. Sunce zasja i sve je uskoro mirno. Tek tihi žubor vode koja još teče preko ceste. Pomislim na potoke koji sada kao divlje rijeke teku preko Vie Francigene u šumi.

Spust je strm i beskonačan. Osjećam kako me palac desne noge boli jer stopalo klizi naprijed i dira vrh čizme. Pritegnuo sam vezice koliko sam mogao. Još 5 kilometara. Duboko dolje u dolini vidim selo, a nešto bliže zavoje ceste u obliku slova „U“. Zračnom crtom selo je udaljeno tek jedan kilometar. Sklapam kišobran i skidam kišnu vestu. Mokra cesta kao da kuha pod toplinom sunca. Oblaci pare dižu se u zrak.

Prve kuće gradića Pontremoli. Stariji podebeo čovjek stoji pored ceste i promatra me. Iza njega još deblja žena naslonjena na automobil. „Odakle idete?“  Kažem mu da sam Hrvat i da dolazim iz Luksemburga. I da hodočastim  u Rim. „Pješice? Bog vas blagoslovio! Ja sam sa suprugom prije dvije godine bio u Međugorju, naravno autobusom, i to nam je bio doživljaj života.“ Kažem mu da sam i ja išao tamo u isto vrijeme, ali pješice iz Luksemburga.

„Koliko ste kilometara do sada prešli? Koliko pješačite dnevno? Gdje spavate? Bojite li se dok ste sami? Molite li se često?“ – Odgovaram  na tu bujicu pitanja uz smiješak. Čovjek se zaista interesira. „Molim Vas, molite se za moju suprugu i mene kad stignete u Rim. Mi smo bolesni i stari i potrebna nam je Božja pomoć. A Bog će Vaše molitve sigurno uslišiti, nakon ovakve žrtve. Obećam mu uz čvrsti stisak ruke na rastanku. Njegova me supruga ljubi u obraz i tapše po ramenu. „Neka vas Bog čuva!“ – Zahvalno je i često divno biti hodočasnik.

Prolazim starim dijelom gradića. Opet uske ulice popločane glatkim kamenom. Wheelie veselo poskakuje i kao da je i njemu drago što smo sretno prošli kroz oluju.

Turistički je ured zatvoren pa pitam prolaznike za hotel. „Da, hotel Napoleon je jedini i nalazi se oko jedan kilometar od centra. Pokaza mi smjer i uputim se tuda. Za svaki slučaj, priupitam svoj Garmin. I on mi kaže da je to jedini hotel. Slijedim upute i dođem do velikog trga. Garmin mi kaže da sam stigao na cilj, no ja ne vidim hotel. Pitam nekog mladića, koji mi kaže da je Sicilijanac, kao da oni ne mogu znati takvo nešto. Drugi mi prolaznik pokaže zgradu  hotela s druge strane trga.

Na recepciji nikoga. Čujem žubor glasova negdje odozdo pa siđem niza stepenice i nađem se u ogromnom restoranu ispunjenu dječjom bukom. Konobar me primijeti i slijedi me na recepciju. Imaju samo dvokrevetnu  sobu. Cijena je naravno veća, no kako je to jedini hotel, nemam drugog izbora pa prihvatim. Reče mi još da je restoran popunjen djecom pa večeras moram večerati negdje drugdje.

Soba je velika i vrlo udobna. Široki krevet kao da poziva da se na njemu ispružim. Čak je i balkon tu. No zgrada s druge strane tako je blizu da imam osjećaj da bih mogao prekoračiti na drugu stranu. Tuš, pranje rublja, kratki odmor pa razgledanje grada.

Ime grada Pontremoli dolazi od „ponte i tremare“ (Dršćući most) po prominentnome mostu preko rijeke Magra.

Stari je to gradić, nastanjen već tisuću godina prije Krista s rimskim imenom Apua. Bio je kroz stoljeća okupiran nebrojeno puta: okupirali su ga razni vlastelini iz Verone, Milana i Genove pa Francuzi i  Španjolci, da bi na kraju postao dio ujedinjene Italije

Sada tu živi manje od 8.000 stanovnika, upola manje nego 1921., kad je tu prebrojeno 16.552 žitelja.

U gradu se nalazi veliki broj crkava, od kojih je Il Duomo, sagrađen u 17. stoljeću,  najpoznatiji.

Nekoliko trgova u središtu grada prepuno je ljudi. Šetaju ili sjede na terasama uz sladoled ili vino. Odem do crkve i pomolim se. Najprije za moga novog poznanika odmaloprije pa onda za sve ostale. Pa čak i za sebe.

I ja sjednem na terasu i promatram prolaznike. Pijuckam izvrsno bijelo vino i grickam čips. Hodočasnički život je ponekad zaista težak.

Design by: Dvoklik