Let him go

Petak, 27. svibnja  2011.

San Quirico d’Orcia – Radicofani  (32,9 km)

Izlazim iz svoje rezidencije i gotovo se sudarim sa Ilse, koja je također tek krenula. Ostali hodočasnici već su davno otišli. Krenemo zajedno iako oboje najradije pješačimo sami. Dogovorimo se da ćemo se rastati nakon nekoliko kilometara. Bijeli put nas vodi, odmah nakon gradića, uzbrdo. Hodamo užasno brzo pa smo se oboje toliko zapuhali da uopće ne možemo razgovarati. Mislio sam da je to njezin ritam, a ona mislila da je to moj, pa smo usporili čim smo shvatili zabludu. Ilse pješači u sandalama bez čarapa. Pitam pješači li uvijek  tako i reče da je ovo prvi put. Kupila je nove, lagane, sandale pa ih je htjela isprobati. Rezultat se uskoro pokazao – po dva velika žulja na svakom stopalu. Stavila je obični sparadrap na njih. Savjetujem joj da stavi compeed, no ona zna dobro što je za nju bolje. Dobro. Nakon pet kilometara ona krene preko livada, a ja skrenem na Viu Cassiu.

Cesta se penje i spušta u pravilnim intervalima. Promet je neznatan pa bez opasnosti mogu promatrati krajolik oko sebe. Sličan je onomu od jučer i čini se još ljepšim. Daleko ispred sebe  ugledam pješaka koji se kao velika točka polako miče uzbrdo. Ja napredujem prilično brzo iako je već vruće – valjda sam se na to u međuvremenu naviknuo. Dolazim u selo Galina. Pored ceste u hladu ogromnoga stabla, terasa sa stolovima. I za jednim stolom prepoznam Beate. Sjedi zajedno sa Domenicom, kojeg sam jučer primijetio u skupini hodočasnika. Rođen je u Comu, a radio je prije mirovine za Siemens kao tehnički direktor u Milanu. Govori malo njemački i engleski, a, koliko mogu procijeniti, težak oko 120 kg. Fabio mi je o njemu pričao i divio se kako Domenico dobro pješači i pored svoje težine. Pijemo kapučino i jedemo kolače. Domenico je vrlo simpatičan i pun humora. Dok se smijem njegovim komentarima o nezgrapnosti konobarice, Ilse prolazi, no ne zaustavlja se. Catherine i Pierre se pak zaustave i sjednu s nama. „Prava obitelj“, komentira Beate. Pijemo još po jedan kapučino i uživamo u hladovini i razgovoru, koji teče na nekoliko jezika. Kad zapne, prevodim. „Ostani s nama“, kaže Pierre. „Lakše je ovako razgovarati nego tražiti riječi!“ Znam, no ja pješačim sam.

Pozdravim ih i nastavim. „Vidimo se večeras“ – doviknem prije nego što krenem. Da, zaista je to neka vrsta obitelji. Isti problemi, ista zadovoljstva i motivacije.

Put skrene s glavne ceste na seoske putove. Asfaltirani su, no asfalt je ispucao pod vrućinom i vlati trave vire iz tih pukotina. Trava je također prekrila veliki dio ceste na obje strane. Desno nepregledne livade i obrađena polja, a s lijeve strane strmi brežuljci, oko  kojih obilazim. Ni daška vjetra. Vrućina je opet užasna. Kapučino koji sam popio već je davno izišao s potocima znoja. Telefon zvoni – supruga me zove. Srsi me prođu. Mora da je nešto važno jer nikad me ne zove ujutro. Glas joj drhti. „Paddy više ne može trpjeti bolove. A ja ne mogu tu patnju više gledati. Što da radim? “  Dah mi stane. U grlu me guši. Ruka kojom držim telefon trese se. „Jesi li još tu?“ „Da, tu sam“ „Što da radim?“  Pred očima prolijeće film ogromnom brzinom; Paddy kao mali, slatki psić s kovrdžavom dlakom pun igre i gluposti. Stariji, divne duge dlake u tri boje, koju je supruga svakodnevno češljala kao neku lutku i kojoj su se svi divili dok bih ga izvodio. Svi su ga htjeli milovati. Paddy, koji je uvijek znao kad se vraćam kući i strpljivo me čekao pred vratima. I koji bi trčao u krugu cvileći od uzbuđenja kad bi me napokon ugledao. Paddy kako trči pored mene dok bih trenirao. Pady kako naslanja glavu u moje krilo kad bih bio umoran ili tužan. Tisuće slika prohuja kroz glavu. „Let him go!“  - kažem supruzi. Pusti ga da ode. Oslobodi ga bolova. Let him go.

Telefon još držim u ruci, no ni supruga ni ja ne možemo izustiti niti jednu riječ. Koračam i dalje automatskim pokretima i pritišćem telefon na uho i slušam jecaje s druge strane. „U redu“, čujem napokon. „Hoćeš li da se vratim kući?“ pitam. „Ne, nemoj se vraćati jer znam da bi ti srce puklo.“

Znoj se miješa sa suzama i zajedno teku niz lice. Ne brišem ga. Molim se za Paddya.

Nešto dalje vidim stado ovaca kako pase po obronku brežuljka, dva psa ih čuvaju. Jedan od njih sjuri se niz obronak prema meni i laje promuklim glasom. Star je i glas ga izdaje, no ipak trči za mnom i laje. Tjeram ga, no on inzistira. Srce mi puca.

„Zar se moliš za običnog psa?“ reći će mi Ilse navečer. „Pa životinje nemaju dušu.“ „Tko to može znati? Ne tako davno vjerovalo se da ni žene nemaju dušu. Tko nikad nije imao psa, ne može razumjeti to prijateljstvo, uzajamno povjerenje i bezgraničnu, nekritičnu ljubav.

Više ne osjećam ni umor ni vrućinu. Jednostavno koračam naprijed. Nigdje nikoga. Sam sam sa svojim samosažalijevanjem. Da, Paddy će uskoro biti oslobođen bolova i trebao bih biti sretan što je tako. Umjesto toga tužan sam. Tko može shvatiti ljudsku psihu? Ja zasigurno ne mogu.

Vraćam se na Viu Cassiu. Kamioni i automobili. Automobili i kamioni. Dobrodošli su jer tako se moram usredotočiti na nešto drugo. Raskrižje, nakon kojeg znam da se put penje dugih osam kilometara do cilja. Napunim boce vodom u gostionici i odmah nastavim. Seoska, uska cesta bez prometa penje se uz beskrajni brijeg. Bacim ponekad pogled nastranu, no oči su mi pune neke tekućine pa samo kao kroz maglu nazirem krajolik oko sebe. Hrlim naprijed kao da od nečega bježim. I dođem u Radicofani  u 14 sati.  Prolazim kamenom popločanim, praznim ulicama i tražim hotel. U hladu ispred jedne kuće starac sjedi i gleda kako se približavam. Pokazuje mi rukom u kojem se smjeru nalazi jedini hotel i nastavi zuriti ispred sebe. Hotel se nalazi na izlazu iz sela, uz glavnu cestu.

Odmorim se i oko 17 sati idem u selo. Vraćam se u centar  istom ulicom kojom sam došao i ulazim u malu crkvu. Unutra je svježe i mirno. Kleknem i molim se.

Razgledam selo, koje je zaista divno sa svojim kamenim ulicama i kućama. Nema uopće prometa pa izgleda mirno i čak pospano. Tek poneki prolaznik po ovoj vrućini usudi se izaći iz kuće.

Pored crkve bar s terasom. Bijelo vino, sir i kindle. Čitam, no ne dugo. Fabio se pojavi i sjedne za moj stol. I on naruči vino pa mi priča kako je jutros krenuo u pet sati i stigao u jedanaest. Do sada je spavao. Kaže da su i svi ostali stigli, osim Beate i Ilse. Dok mi pričamo, vidimo kako njih dvije teturajući prolaze nedaleko od nas. Zalutale su i satima lutale preko polja. Jednu muče žuljevi, a drugu tendinitis i žuljevi.

Ilse se nakon sat vremena ponovno pojavi i traži ljekarnu, koja je, nažalost, zatvorena. Njezini su žuljevi prerasli u otvorene rane koje krvare. Fabio trči iz prodavaonice u prodavaonicu i traži zavoje za njezine noge. Claudio joj je poklonio čarape. Ja joj predložim da dođe na večeru u moj hotel, gdje joj dam antibiotik kremu te nekoliko compeed i sparadrap zavoja. Priča mi za vrijeme večere kako su njih dvije zalutale slijedeći znakove Vie Francigene, koji su odjedanput nestali. I lutale po livadama 3 sata.

Otpratim je do župnog doma i gledam kako šepa. Mladost, ludost.

Design by: Dvoklik