Susret na livadi

Srijeda, 11. svibnja  2011.

Fiorenzuola D´ Arda – Fidenza   (22,3 km)

Rano je. U blagovaonici za vrijeme doručka jedini sam gost. Kava svježa i još topla peciva! Vječno prisutan i uključen televizor  čuje se negdje iza mene. Novosti su uvijek iste: prirodne katastrofe, rat u Libiji, samoubojice s bombama u Iraku i Afganistanu. Prosvjedi u Italiji…

Nizozemci još spavaju, ili su već otišli.  I ja sam nestrpljiv. Žurim s doručkom i krećem širokim, praznim ulicama prema jugu. Etapa je danas kratka i bez ikakvih prepreka. Barem tako mislim. Nema uspona niti spustova. Nema više rižinih polja. Nema bespotrebnih obilazaka. Čeka me prava šetnja.

Većinom su to poljski, asfaltirani putovi, koji prolaze kroz mala sela te između obrađenih polja i pašnjaka. Na jednom od njih vidim stariju ženu kako grabljama skuplja pokošenu travu iz udubine pokraj ceste. Sunce nemilosrdno prži. Gledam kako joj znoj curi niz  izborano lice i gole ruke.

„Bon giorno, signora!“  „Bon giorno!“ odgovara. I pita jesam li vagabund ili hodočasnik. „I jedno i drugo sam. Lutam po svijetu i hodočastim u Rim. A Vi? Po ovakvoj vrućini radite u polju!“ „E, moj gospodine, posao u polju treba obaviti odmah, jer vrijeme se brzo može promijeniti i trava pokisnuti.“ A muž će uskoro doći i traktorom pokupiti sijeno pa moram ovo iz rupe izvaditi prije nego što on dođe.“

Sjetim se kako sam kao dječak sa stricem Jozom kosio travu na Duvanjskom polju po ovakvoj vrućini.  I meni je onda znoj curio niz lice i ruke. I dlanove kojima sam držao kosu. No nije mi to smetalo. Osjećao sam se kao odrastao momak. Stric Jozo je ispred mene zamahivao kosom ravnomjernim pokretima, a pritom bi se svaki put malo sagnuo u koljenima. Ja bih to pokušavao oponašati i nastojao slijediti njegov ritam, što nije bilo jednostavno. On se naime natjecao s koscima na susjednom polju. A njih su bila trojica…

Gospođa je zastala u razgovoru i čudno me gledala. „Vi ste u mislima daleko?“ Ispričavam se i kažem da sam i ja u jednoj dalekoj zemlji i još daljoj prošlosti takve poslove radio.

I dok gledam njezine grablje, još jedna anegdota iz tih dalekih dana iskrsne na površinu. I pričam joj: Kao dječaci svi smo mi u selu pomagali svojim roditeljima skupljati sijeno grabljama po poljima. Jedne vruće lipanjske večeri, vraćali smo se s jednoga prilično udaljenog polja nakon što smo tamo skupljali sijeno cijelo popodne. Svatko je nosio svoje vile ili grablje na ramenu. Ivanova mama primijeti da joj nedostaju jedne grablje i reče Ivanu, kojem je bilo oko 10 godina: „Vrati se na livadu i pogledaj jesam li grablje tamo ostavila.“ Ivan, kao dobar i poslušan sin, brzo otrči natrag oko 4-5 km i nakon sat vremena vraća se sav  zadihan i praznih ruku. „Da, ostavila si ih tamo.“ „Pa zašto ih nisi ponio, nesretni sine?“ „Nisi rekla da ih donesem!“

Gospođa se smije grohotom „Uljepšali ste mi dan vašom pričom.“ „I sebi, gospođo. I sebi sam ga uljepšao.“ Rastanemo se kao stari prijatelji.

Nastavim dalje. Dođem do raskrižja. Putokaz prema Fidenzi pokazuje 5 kilometara, a moj me  GPS upućuje lijevo i pokazuje 7 kilometra. Rano je, dobro se osjećam pa krenem daljim putom. Uskoro prelazim preko autoceste i zaustavim se na mostu. Promatram vozila koja na četiri trake u oba smjera jure ludom brzinom. I stalno se pretječu. Ovako svisoka izgledaju kao kolona velikih mrava. Sretan sam što nisam jedan od njih.

Još uvijek prolazim kroz obrađena polja i livade. Na nekima pasu krave. Začuđeno gledaju dok prolazim. Ljude više ne srećem. Previše je vruće ili su završili svoj posao u polju.

Fidenza je tu, vrlo blizu. Spuštam se prema rijeci niz brežuljak. I stanem na obali. Velika stabla leže u vodi. I ostatci mosta. Gledam lijevo pa desno. Ništa osim vode. Ma, nije moguće da nisu popravili most ovako blizu tako velikoga grada. Ili barem označili da je srušen.

Što da radim? Da se vratim onih 6 kilometara i nastavim cestom? To bi bilo 11 kilometara. A grad je tu na udaljenosti od jednoga kilometra.

Izujem cipele, natovarim kolica na leđa pa put pod noge preko rijeke. Nije mi prvi put. Trebao bih možda kupiti gumeni čamac ako se ovo bude ponavljalo. Voda nije baš duboka, ali rijeka je prilično široka pa prijelaz traje dugo. Moram jako paziti kuda koračam bosih nogu.

Ulazim u grad i GPS mi pokazuje neki hotel tu u neposrednoj blizini. Okrećem se i tražim ga očima. Da, tu je nekih 50 metara ispred. Ulazim i na recepciji me dočeka mlada nasmijana djevojka. „Treba mi jednokrevetna soba..“ „ Košta 55 eura.“ „Može.“

„Vi ste hodočasnik na Vii Francigeni?“ „Da, tako je.“ „E onda je cijena 50 eura.“ „Ako je tako, onda ću ostati dvije noći.“ Oboje smo zadovoljni dogovorom.

Nešto kasnije Nizozemci mi se javljaju i pitaju jesam li se već smjestio u nekom hotelu. Oni još traže smještaj pa im predložim da pokušaju u mom hotelu. Siđem na recepciju i pitam imaju li dvokrevetnih soba i kolika je cijena. 75 eura, a za hodočasnike je 70.

Javim svojim poznanicima i oni rado prihvate uvjete. „Opet se brinete za nas“, kaže Ynt.

Idem u grad i tražim turistički ured. Pitam kako je moguće da most nije popravljen, ili zašto to nije barem označeno. „Ministarstvo nam više ne daje novca, a objavili smo to na našoj internetskoj stranici – prošlog tjedna. “Odlično!“

Kad sam već tu, pitam kakva je situacija na putu do sljedeće etape. Nema problema. Raspitujem se ima li neki hotel i reče mi da ima samo jedan. Predloži mi da rezervira sobu za mene. Telefonira i netko joj na drugoj strani reče da su sve sobe rezervirane za vikend. Privatnih smještaja nema. Preostaje samo župni dom. Nakon iskustva iz Sante Catarine nisam baš oduševljen, no što je tu je.

Nađem se s Nizozemcima na hotelskoj terasi pa uživamo u bijelom vinu. U međuvremenu smo naučili odmah reći da ne želimo vino „fizzante“ (s plinom)   nego fermo (bez plina). Vrijeme je za večeru, a mi još sjedimo i pričamo. Pitamo konobara možemo li večerati tu na terasi, što on potvrdi. Nastavimo dakle tu s razgovorom, sada uz izvrsnu talijansku kuhinju. I vino. Ovo nam je posljednja zajednička večera pa to slavimo. Uz dozu sjete jer nekako smo se naviknuli provoditi večeri zajedno i razmjenjivati iskustva. Aly je večeras govorljiva i radoznala. Do sada ju je zapadnoeuropska rezerviranost u tome sprječavala.

Ispituje me kako sam dospio u Luksemburg, o problemima koje sam tamo imao, motivima za ovakav pothvat.

Ispričam kako sam kao 20-godišnjak sreo suprugu, Luksemburžanku, u Opatiji, zaljubio se i slijedio je u njezinu zemlju. O potpuno drugom svijetu koji sam tamo našao. Ja, koji sam bio naivan i otvoren – sa srcem na dlanu, naišao sam na oprezne, rezervirane, hladne ljude. Njihov sam jezik naučio jako brzo, no njihovu hladnoću do danas nisam shvatio.

Shvatio sam pak, nakon nekoliko godina da njih ne mogu promijeniti pa sam nastojao promijeniti svoje vladanje. Učio sam i naučio kako prikriti emocije i postao rezerviran i hladan. Ako to mogu oni, mogu i ja. I to još bolje. I začudo onda su oni nastojali približiti se meni.

Na poslu sam postao poznat po oštrom umu i sarkastičnom jeziku. I preciznosti.

Aly se smije i gleda me s nevjericom. Ti hladan i rezerviran? Ne mogu to zamisliti. Pa mi smo se svih ovih dana čudili kako si otvoren, s ljudima brzo stupiš u prijateljski razgovor i kako si jako emotivan.

„E, to je posljedica moga hodočašća u Santiago. Na tom sam putu ponovno našao onoga Slavka koji se bio izgubio u hladnome poslovnom svijetu. To je jedan od velikih darova koje sam dobio. A najveći je dar što sam tada našao i Boga, kojeg sam također bio potpuno izgubio.

„Pa što te onda vuče u Rim kad si već postigao ono što si tražio?“ „To ne mogu racionalno objasniti. Jednostavno to moram učiniti. Ili barem pokušati.“ „A imam još dodatni motiv, a to je da ovo hodočašće prikazujem Bogu za naše generale koji su nepravedno osuđeni i čame u Haagu.“ Koje generale? Zašto su osuđeni?“ General Ante Gotovina i general Mladen Markač osuđeni su na 24 odnosno 18 godina samo zato što su se usudili braniti svoju zemlju i svoj narod od neprijatelja. To je izgleda zločin, kad jedna mala država pokuša braniti se.“ Glas mi podrhtava, a suze naviru na oči dok im to govorim. Nelagodno im je jer osjećaju da me to u dušu peče.

Ynt, skrene razgovor na ugodnije teme i pita me koliko jezika govorim i na kojem od njih mislim. „Kad mislim na suprugu, činim to na engleskom. O svojoj djeci na Luksemburškom.

To  ovisi o tome na kojem jeziku s tom osobom razgovaram.“ „ A kako znaš na kojem jeziku razmišljaš?“ priupita Aly.

„Znam, jer nijedan od tih jezika ne govorim perfektno pa mi se dogodi da za vrijeme razmišljanja zastanem i tražim pravu riječ. Na hrvatskom pak psujem i molim.“

Smiju se oboje. „Zašto psujete na hrvatskom?“ „Zato što su psovke na mom materinskom jeziku puno sočnije nego na bilo kojem drugom. A molitve poznam samo na mom jeziku.“

Dugo smo još sjedili i pričali. Bio je na njih red. Nakratko su zaboravili da su rezervirani Nizozemci i otvoreno pričali o sebi i svome zajedničkom životu. To im se, kažu, do sada rijetko događalo.

„Da, to je jedna od posljedica hodočašća. Put svakoga hodočasnika promijeni i učini ga boljim i otvorenijim. Nakon svakodnevnoga, napornog pješačenja i dugotrajne tišine provedene u meditaciji i razmišljanju, barijere padnu i hodočasnik povjeri i najintimnije osjećaje potpunom strancu.“ „I osjeća se sretnim zbog toga.“

„Znate, život je hodočasnika vrlo jednostavan. Potrebe su fiziološke naravi: voda, hrana, najosnovnija odjeća i krov nad glavom. Ostalo je nepotrebno.“

Vrijeme je rastanka. Grlimo se kao članovi iste obitelji uz obećanje da ćemo se dopisivati. Žurim u svoju sobu i pokušavam umanjiti osjećaj gubitka. Zaista su divan par njih dvoje. Mirni, staloženi i zadovoljni svojim životom.

Design by: Dvoklik