Zalutati - ponekad se isplati

Petak, 22. travnja 2011.

Orbe – Echallens (20 km)

Po mom vodiču sutrašnja etapa do Lausanne duga je više od 38 km pa planiram kako da je prepolovim. Odlučim skrenuti nekoliko kilometara sa službenog puta i prenoćiti u Echallensu, koji se nalazi negdje na pola puta.

Kratko nakon Orbe put skrene s uske asfaltirane ceste, pored koje nailazim na ježa kako spava. Slikam ga iz neposredne blizine, međutim to mu ne smeta. Ulazim u šumu i hodam pored ovećeg potoka. Slušam kako voda žubori, a s druge strane potoka čujem zvonjavu zvona. Pogledam i vidim kako krave pasu, a zvona oko njihovih vratova daju im ritam. Sretnem tek jednoga čovjeka kako se šeta sa svojim psom. Prava idila.

Napuštam potok i krave i krenem uzbrdo uskim, vijugavim, šumskim puteljkom. Toliko je uzak, da moram staviti kotače na kolicima s unutarnje strane jer zapinju za stabla. Srećom, krošnje drveća potpuno prekrivaju put pa sam u hladovini. Ipak se oznojim za vrlo kratko vrijeme. Imam osjećaj da usponu nema kraja pa osluškujem zvuk GPS da ne bih skrenuo na neki od desetak putova koji se križaju s mojim. Ne bih želio ustanoviti na vrhu brijega da sam pogriješio i uzalud se penjao.

Nisam pogriješio i nisam se uzalud penjao. Na vrhu put izlazi iz šume i nastavlja preko polja bijelim pa asfaltiranim cestama. Gledam na kartu i skrenem prema Echallensu. Nekoliko me biciklista pretekne pa sretnem čak i nekoliko pješaka u šetnji. Raspitam se za svaki slučaj za smjer i potvrde mi da sam na pravom putu. Ne žuri mi se jer kako sam etapu prepolovio, bit će duga oko 20 km.

Nekoliko kilometara prije cilja dolazim opet do šume. Sretnem jednoga jahača i moram stati jer mu se konj boji mojih kolica. Još neki automobil prolazi, a iza njega traktor tako da se opet moram sklanjati s puta. Nastavim kroz šumu širokim putom i uživam u hladovini. Nedaleko ispred mene konjanik još uvijek ide u istom smjeru.

Budući da sam skrenuo sa službenog puta, GPS mi ne pomaže, ali pogledam na njegovu kartu i shvatim da se udaljavam od svoga cilja. Pogriješio sam dakle. Stanem i ponovno provjeravam. Utom naiđe neki biciklist pa ga pitam. „Pogriješili ste i morate se vratiti jedan kilometar i skrenuti udesno. Postoji znak pa ga slijedite.“ Vratim se dakle i zaista, tamo gdje sam sreo konjanika, automobil i traktor, vidim znak. Slijedim ga i prolazim kroz malu šumu i nakon toga opet livade. Uskoro se pojave prve kuće gradića.

Sustignem mladu djevojku koja šeta sa svojim psićem. Pitam je za put do najbližega hotela. Kaže da je udaljen još oko 2-3 kilometra. I ona me pita odakle i kamo idem. Ni ona ne vjeruje da sam već tolike kilometre prepješačio, a još manje da ću pješačiti do Rima. Ipak, nakon nekog vremena povjeruje i raspituje se kako to funkcionira. Pita me bojim li se i osjećam li se usamljenim dok ovako dugo putujem. „Niti se bojim, niti sam usamljen jer Bog je sa mnom u svakom trenutku. Nikad nisam došao u situaciju da se moram nekoga bojati. Ljudi su više nego ljubazni. Ne znam zašto, ali kroz sva hodočašća u svim zemljama nailazio sam samo na ljubaznost i gostoprimstvo. Ljudi kao da osjećaju nešto posebno i natječu se u ljubaznosti. To stvarno treba doživjeti. A to će vam svi hodočasnici reći. Ne samo ja.“

Priča mi kako njezina 50-godišnja mama najviše vremena provodi u kući i kako ju je teško natjerati da pješači, jer je prestara. „Čekajte samo da joj o Vama ispričam. Neće mi povjerovati da čovjek vaših godina takvo nešto čini.“

U razgovoru prolazimo ulicama i priupitam ponovno za moj hotel, jer Margot kao da je to zaboravila. I jest. Reče da će me odvesti do hotela jer je teško objasniti smjer. Ispriča mi o svom studiju, svom dečku i roditeljima. Svom psiću koji joj je najbolji prijatelj i šetnjama u kojima provodi veliki dio slobodnog vremena i za vrijeme kojih se opusti i razmišlja. Slikam je zajedno s njezinim psićem prije nego što se rastanemo ispred hotela. „Eto vidite i sami kakvi su ljudi koje sretnem na svojim hodočašćima“, rekoh, „jednostavno divni.“

Šetam kasnije gradićem, koji kao i Orbe ima tek nekih 5.000 stanovnika. Crkva u kojoj se molim tiha je i prazna. Takvu atmosferu u crkvama najviše volim. Osjećam prisutnost Boga puno jače nego kad je ispunjena ljudima koji glasno mole, kašlju, okreću se i vrte na klupama.

Večeram na terasi hotela i idem rano spavati. A kao i svaku večer, prije spavanja razgovaram dugo sa suprugom i prepričam što sam doživio. To je njezin način da sudjeluje u hodočašću. Daje mi savjete kao i uvijek, a zna da ih, kao i uvijek, neću slijediti.

Design by: Dvoklik