Raj na zemlji i mir u duši

Četvrtak, 21. travnja 2011.

Yverdon-les-Bains - Orbe (20 km)

Doručak također jako rano, pa mogu krenuti prije 8 sati sutradan ujutro. Opet moram pješačiti ona 3 kilometra prije nego što se nađem na mjestu gdje sam jučer bio. Imam problema naći pravi put jer se i GPS izgubio. Ipak nekako nađem kuda treba ići i iziđem iz grada. Penjem se uskim asfaltiranim putovima i biciklističkim stazama da bih se našao na visoravni iznad Yverdon-les-Bains. Poneka kuća, skoro prekrivena jorgovanom i glicinijom između polja colze Brassica rapa. Zelena boja trave i žuta boja colze, a na livadama maslačak procvjetao.

Ispred sebe malo nadesno vidim neki dvorac s crvenim krovom i četiri tornja, okružen drvećem. Iza njega brijeg na čijim se padinama vide pojedinačne kuće. Sunce je toplo, ali još ne prevruće. S vremena na vrijeme biciklist me pretekne i čujem zujanje guma na pisti. Raj na zemlji. Misli su mi se u međuvremenu gotovo potpuno smirile a bojazni totalno nestale. Postao sam dio puta po kojem pješačim. Dišem punim plućima mirisni zrak. Slušam cvrkut ptica dok mi pogled luta preko doline i vrhova bregova uokolo. Lagani povjetarac kao da mi miluje lice i osvježava ga. Molim se. I zahvaljujem Bogu što mi je dopustio da ovako nešto doživim. Tako bih rado to podijelio s čitavim svijetom.

Pet kilometara prije Orbesa, gdje sam namjeravao prenoćiti, jedan biciklist, čovjek 40-tih godina zajedno s dvjema mladim djevojkama, uspori i pita me odakle dolazim i kamo idem. „Ma, nije moguće da namjeravate pješačiti do Rima!? Što Vas tjera? Kakav ste zločin učinili pa sad morate činiti pokoru? Mora da je nešto strašno?“ Smijem se od sveg srca. Nije to prvi put da ljudi misle kako činim veliku pokoru. „Ovo je poklon, gospodine. Dar, koji mi je supruga dala. Dar koji mi je Bog dao. Koliko ljudi poznajete koji ispunjavaju uvjete za ovakvo nešto? Jer treba ispuniti nekoliko uvjeta. Kao prvo, treba biti zdrav. Onda treba imati jako puno slobodnog vremena. Treba imati partnera koji vam dopusti da budete toliko vremena odsutni. I treba imati dovoljno novca. I treba biti malo na svoju ruku, da ne kažem ćaknut, jer je fizički napor ponekad tako jak da prelazi ljudsku snagu. Zauzvrat čovjek proživljava svaki trenutak tako intenzivno da je to nemoguće opisati. Ako ima raj na zemlji, onda ga ja proživljavam dok ovako pješačim sam kroz divne krajolike.“

Čovjek zapanjen i oduševljen mojim objašnjenjima, dok mi gleda u ozareno iako oznojeno lice, ne napušta me sve do sela. „Pa to je nešto fantastično! Nikad nisam osjetio toliku snagu i zadovoljstvo u nekome. Vi mora da ste nešto posebno!“ „Ne, ne! Ja nisam ništa posebno. Put kojim pješačim je poseban. A ja sam samo dio tog puta. I Vi to osjećate. Ako jednog dana krenete na ovakav put, i Vi ćete biti dio tog puta i ostaviti isti dojam na ljude koje sretnete. Vjerujte mi. Jer to svaki hodočasnik doživi.“

Dođemo zajedno do moga hotela i rastanemo se kao stari prijatelji. „Bogatiji sam puno nego jutros“, kaže mi prije nego što se okrene. „I ja sam puno bogatiji“, odgovorih.

 

Design by: Dvoklik