Niz švicarske spustove

Srijeda, 20. travnja 2011.

Staint-Croix – Yverdon-les-Bains (22 km)

Uživanje je prestalo odmah nakon nekoliko stotina metara. Spust od skoro 1.000 metara kroz šumu, putovima koji su sličili na skakaonice više nego na putove. Često sam morao nositi svoja kolica jer puta jednostavno nije više bilo. U blizini sam čuo zvukove automobila, međutim nakon jučerašnjeg iskustva nisam se usudio ponovno krenuti cestom. Dakle nastavim kroz šumu. Dođem do mjesta gdje se još vide ostatci kamene ceste s brazdama kojom su u 14. stoljeću ljudi prevozili teret kolima. Kotači su išli brazdom uklesanom u kamen kako se ne bi srušili u provaliju pored puta. A nizbrdo su ih blokirali lancima i tako kočili. Takva cesta, pročitah na ploči pored puta, trajala je 15-20 godina, a onda je morala biti sagrađena nova.

Moja kolica poskakuju na kamenu, a ja ih kočim rukama. Ponekad ih držim ispred sebe, a ponekad ih moram nositi. Uzbrdica je za pješake naporna, ali nizbrdica zna biti još napornija. Sretnem ženu i muškarca kako se penju i vidim da ni njima nije lako.

Siđoh napokon u dolinu. Koljena su mi klecala, a znoj je curio iz svake pore na tijelu. Prolazim kroz malo selo i napunim boce vodom na česmi pored puta. Sad on vodi ravnicom kroz šumu. Asfaltiran i ravan put. Kakva divota. I lakoća. Zahvalim Bogu što nisam pao niz onaj spust jer se to zaista moglo dogoditi i skoro se dogodilo nekoliko puta. Ali koga Bog čuva…

Dolazim u Yverdon les-Bains u rano popodne i uputim se prema turističkom uredu. Pokušavaju mi naći prenoćište, međutim to im ne polazi za rukom baš tako lako. Mlada i neiskusna djevojka pokazuje mi popis hotela i privatnih soba i pita me koje od tih prenoćišta želim. „Ono najbliže“. Nakon sedam-osam pokušaja napokon pronađe slobodnu sobu u hotelu udaljenom 3 km, i to u smjeru odakle sam došao. To najviše mrzim. Vraćati se nakon toliko prijeđenih kilometara. Ali što je – tu je. Djevojka mi još napuni bocu vodom jer sam obje ponovno bio ispraznio, pa put pod noge. Kroz grad punim automobila i motora.

Namjeravao sam prošetati se gradom jer sam čuo da je zaista lijep, međutim vraćati se još jedanput nije mi ni na kraj pameti. Drugi put u nekom drugom životu možda.

Provedem dakle popodne i večer u hotelu i oko njega. Iskoristim vrijeme za kupovinu hrane i čarapa, jer su mi jedne čarape već nakon kratkoga vremena bile izlizane i imale su rupu. Sjedim na terasi ispred hotela, čitam knjigu na mom Kindleu i pijuckam bijelo vino čekajući vrijeme večere. Srećom, u Švicarskoj već u 18,30 serviraju večeru, što u Italiji neće nikada biti slučaj.

Design by: Dvoklik