2.100 metara denivelacije

Subota, 14. svibnja  2011.

Fornovo di Taro – Berceto  (30,9 km)

Fornovi leži na visini od 149 metara, a Berceto na 808, što nije tako velika razlika. Nažalost, put se ne penje stalno, nego se često spušta pa se ponovno penje.

Prva 4 kilometra uspon. Odmah od hotela, kroz grad pa cestom koja vijuga kroz nisko raslinje ka vrhu planine. Krivina iza krivine uz nadu da je to napokon vrh. Mišići hladni, a uspon težak. Široko, gotovo suho korito rijeke Taro presijava se na jutarnjem suncu. Krovovi grada tek se naziru u daljini. Subota je i još je  rano  pa je promet neznatan. Ipak prije svake krivine mijenjam stranu ceste da me vozači lakše primijete.  Iz iskustva znam da kad je promet slab, vozači rado sijeku krivine.

Na jednoj krivini blizu vrha planine spomenik u obliku kotača. Ovuda je Enzo Ferrari vozio svoju prvu trku „Parma – Berceto“ 1919.

Moja se „trka“ nastavlja puževom brzinom. Još malo pa ugledam vrh. No iza tog vrha ima još jedan. Pa još jedan. Prešao sam tek četiri kilometra nakon gotovo sat i pol. „Dobar“ prosjek. Ako ovako nastavim, trebat će mi skoro 12 sati do cilja. Doduše često sam se zaustavljao i slikao predivan krajolik. Činilo mi se da je nakon svake krivine sve ljepši i ljepši.

Spust. Sa 400 metara spuštam se na 200 metara nadmorske visine – na dužini od nešto više od jednoga kilometra. Kolica moram kočiti i rukama i nogama. Mislio sam da ću se nakon vrha malo odmoriti, no ovo je još napornije nego uspon. Koljena služe kao kočnice. Srećom, moja su u dobrom stanju. Sjećam se jednoga hodočasnika u Španjolskoj koji se natraške spuštao niz brijeg jer su ga koljena previše boljela.

Gotovo mi je bilo drago kad se put ponovno počeo penjati. Opet, po tko zna koji put, shvatim da je sve relativno. Čak i sljedećih 10 kilometara uzbrdice. Sad su mišići više nego zagrijani, pronašao sam pravi ritam i napredujem bez previše muke. I uživam u ljepoti prirode. Na kraju svake krivine bacim pogled nadesno i moram se prisiljavati da ponovno ne stanem i dugo promatram to Božju ljepotu. Moram se prisjetiti da me čekaju dugi i teški kilometri.

Vodu sam počeo racionalnije trošiti. Popio sam skoro 2  litre i ostalo mi je tek dno u jednoj boci pa samo povremeno zalijevam usta umjesto da pijem. Vrućina, uspon i neopreznost učinili su svoje. Nadam se da ću naići pored neke kuće i napuniti boce.

Radnik na cesti veselo me pozdravlja. I njemu je vruće, no uskoro će podne pa će ići kući na ručak. Objašnjava mi što me sve čeka na putu do Rima – brda, doline, poljane, brda…

Pajdo moj, Rim je na kraju svijeta i uopće ne razmišljam o njemu. Moj je cilj Berceto. „Berceto ti je udaljen 27 kilometara! Ako želiš, ja ću te kamionom povesti.“ Nije moguće da je tako daleko jer prešao sam već 15 kilometara. Ipak me uhvati strah. Odbijem da me poveze i nastavim dalje – sad već ubrzanim, nervoznim korakom.

Nešto dalje naiđem pored kuće ispred koje stoji starac i promatra me. Zamolim ga da mi dadne malo vode. „Rado, no 100 metara ispred vas naići ćete na potok odakle i mi uzimamo vodu. Svježija je, a možete se i osvježiti.“  Produžim dakle dalje no ne vidim nikakav potok. Posumnjam u starčevu tvrdnju i mislim da me se tek htio riješiti, no čujem ga kako mi viče da skrenem sa ceste nalijevo. Iz vrta susjedne kuće dolazi neka žena i pokazuje mi gdje se nalazi potočić. Ipak starac nije lagao. Napunim boce vodom, napijem se i poprskam lice.

Gospođa me blagonaklono gleda i pita idem li u Rim. „Da, ali danas ću pokušati doći do Berceta. Koliko je daleko do njega?“ „15-tak kilometara!“ Odmah se lakše se osjećam. Iako mi moj GPS to isto kaže, nisam više bio siguran.

Gospođa je radoznala i ispituje me odakle dolazim i zašto pješačim. Kaže da je njezin muž pješačio 100 km u Santiago de Compostelu i da mu je to bio jedan od najljepših doživljaja u životu. „Stalno mi to prepričava.“

I ja joj pričam kakvo je to iskustvo bilo za mene. I još uvijek jest. Pričam joj kako sam kroz Španjolsku osjećao duh hodočasnika koji su stoljećima onuda prolazili, molili, znojili se i težili k Bogu. „Da, i Vi ćete ostaviti taj duh iza sebe. I mi ćemo ga osjećati dugo.“ Najradije bih ju zagrlio. Ona pojma nema koliko mi njezine riječi znače. Zahvalim joj i nastavim dalje.

Nadam se da će hodočasnički duh uskoro ispuniti ovaj put i da će tisuće njih uskoro to osjetiti i biti ispunjeni njime.

Uskoro sam na vrhu. S obiju strana ceste puca pogled na zelene doline i planinske proplanke iza njih. Kao zeleni tepih prošaran višebojnim mozaikom cvijeća. Sad, kad sam siguran da cilj više nije tako daleko, uživam još više u krajoliku.

Još jedan strmi spust pa uspon pa opet spust do sela Cassio, koje se pružilo na vrhu planinskog obronka. Zaustavim se u hladovini, na kamenoj klupi pored ceste. Ulica se zove „Strada del Pellegrino“ (Hodočasnička ulica) pa je normalno što se tu zaustavih. Ostalo mi je još 10-tak kilometara pa se ne žurim. Ipak sam napredovao nešto brže nego u početku.

Pojedem komad sira i kobasice uz već tvrdi komad kruha. „Da, da, tvrd je hodočasnički kruh“, reći ću navečer supruzi.

Penjem se opet. Sa 800 do 960 metara nadmorske visine. Uskom vijugavom cestom. Ponekad skrenem s ceste i slijedim službeni put uskom šumskom stazom u hladovini. No staza se brzo vraća na cestu. Sunce prži, a svježi povjetarac puše pa na ovoj visini nije previše vruće. Poneki me biciklist pretekne. Tek je nešto malo brži od mene uz ovu jaku strminu. „Je li teško?“ pitam. „Nije, nije!“  dolazi isprekidani glas zadihanog biciklista. „A tebi?“ „Ni meni nije teško!“ lažem kao i on.

Usponu nikad kraja. Nekoliko sam puta posumnjao da sam se izgubio, no GPS kaže da nisam. A on ne laže – gotovo nikad. Vrh brijega. Via Francigena se odatle spušta kroz šumu kamenitom, strmom i veoma uskom stazom. Ponekad skoro trčim jer me kolica guraju i teško ih je stalno kočiti. Koljena mi drhte od silnih uspona i spustova, a ovaj je spust onako kao šlag  na tortu.

Ulazim u selo uskim ulicama i brzo se nađem u centru. Pitam prvog prolaznika za prenoćište i uputi me u obližnju gostionicu, udaljenu tek 50-tak metara. Imaju sobu na drugom katu, do kojeg vode strme, uske stepenice. Vlasnica mi pomaže uz njih nositi kolica, na čemu sam joj jako zahvalan.

Sobica je malena, no ima sve što je potrebno: krevet, kupaonicu s WC-om i tušem.

Večera je tek u 7,30 pa imam vremena prošetati gradom i pogledati u kojem smjeru sutra moram nastaviti. To činim svaku večer iako sam umoran, jer ujutro, onako pospan teško je tražiti put i lako izgubiti vrijeme.

Kao i gotovo uvijek, put prolazi pored crkve. Velika, za ovo selo od 2.000 stanovnika i, nažalost, zatvorena. Vratim se nazad i sjednem na terasu prepunu ljudi. Tek je nekoliko stolova slobodno. Pijuckam vino i grickam čips i kikiriki. Gledam prolaznike i uočim tri hodočasnika. Lako ih je prepoznati: kratke hlače, sandale i plastična vrećica s nekoliko namirnica. Nijemci su. Razgovaraju o prenoćištu u župnom domu i žale se što ga moraju platiti 10 eura. Ne javljam im se jer mi nisu baš simpatični.

U gostionici dobijem stol u kutu za dvije osobe. Vlasnica mi reče da me stavila zajedno s jednim drugim hodočasnikom koji će tu također prenoćiti.

No on se te večeri nije pojavio. Niti sam ga sutra ujutro vidio. Šteta! Možda je bio simpatičan.