Italija na kraju tunela

Petak, 29. travnja 2011.

Bourg-Saint-Pi - Aosta (18 km)

Autobus je stigao točno na vrijeme i vozač mi pomaže staviti sklopljena kolica u prtljažnik. Kupujem kartu do Aoste, ali pitam mogu li sići odmah u prvom selu nakon tunela. „Prva stanica je u Saint Oyen i možete tu izaći.“

Tako i bude. Vozač mi pomaže izvući kolica i čeka da ih sklopim gledajući zainteresirano. „Mora da je to puno lakše vući nego nositi torbu“ – komentira. Potvrdim da je tako i zahvalim mu na pomoći. Uključim GPS, koji mi pokazuje da Via Francigena nije daleko od ceste. Jedna je gospođa odmah pogodila da sam hodočasnik i objašnjava mi kuda trebam ići. Popnem se uzbrdo i nađem se na šumskom putu, koji je vijugao pored kanala. U Italiji sam. Dolina ispod mene je zelena i načičkana kućama raštrkanima po padinama planine s druge strane. Vrhovi su planine prekriveni maglom. Poneka kap kiše počne lagano padati pa se zaustavim i prekrijem kolica, a ja obučem kišnu vestu i raširim kišobran. Prilično je hladno, čemu i voda u kanalu pored puta pomalo doprinosi. Prolazim iznad nekoliko sela a onda se spustim u mali gradić kroz koji put prolazi. Iznenadim se natpisima na francuskom. Na jednoj zgradi piše na francuskom i talijanskom da je to osnovna škola. Na općinskoj zgradi također. Čudno. Nešto dalje vidim čovjeka kako radi na svom automobilu ispred kuće i pitam ga jesam li zaista u Italiji. „Da, da, već 20 kilometara u unutrašnjosti.“ Pitam zašto onda natpisi na francuskom. „Ovo je dvojezična općina. Francuski je službeni jezik uz talijanski i uči se u školi.“ Kasnije sam pročitao da je tako u cijeloj Dolini Aosta. 2001. godine bilo je 70 % frankofonih stanovnika. Valle d‘ Aosta je autonomna pokrajina s posebnim statusom u Italiji, ne samo u političkom nego i u ekonomskom području. Najrjeđe naseljena regija u Italiji gdje ljudi pretežno žive od poljodjelstva, uzgajanja stoke i turizma.

Dolina je dugačka 100, a široka 65 kilometara. Oko doline ima nekoliko planina s vrhovima od preko 4.000 metara; Monte Bianco, Monte Rosa, Gran Paradiso. Ima i 400 jezera te 210 ledenjaka. Ono što sam do sada vidio zaista je lijepo. A ljudi ljubazni i razgovorljivi. Koristim to i vježbam svoj talijanski, koji sam učio 3 godine (prije više od 40 godina).

Stignem u grad Aostu, koji je i glavni grad te pokrajine. Mali je to grad od nekih 25.000 stanovnika s burnom prošlošću, što pokazuju i ruševine – od rimskog doba, preko srednjeg vijeka do novije prošlosti.

Hotel u kojem sam našao sobu zove se „La Belle Epoque“ i prilično je udoban. I puno, puno jeftiniji nego hoteli u Švicarskoj. Samo neka tako nastavi.

Sutra me čeka dugačka i teška etapa pa idem rano u krevet.