Zmije, nakon pustinjske oluje

Subota, 7. svibnja  2011.

Garlasco – Pavia  (26,1 km)

Sljedeći je cilj Pavia. Do njega Via Francigena prolazi ponovno kroz beskonačna rižina polja. Put je prekriven sitnim pijeskom, koji se diže i kod najmanjeg dodira ili šljunkom, po kojem je nezgodno hodati. Kad pored mene prođe traktor, imam osjećaj da sam u pustinjskoj oluji. Srećom, ponekad hodam i po travi. To je poklon nakon onoliko pijeska.

Vrućina je velika pa mi se pijesak, pomiješan sa znojem, lijepi po tijelu. Hladovine nema, barem ne kud ja prolazim. Niti ima onih lijepih krajolika na koje sam se bio naviknuo prije nego što sam došao do rižinih polja. Kako bih sad mogao uživati u hladovini vrta kod svoje kuće. S knjigom u ruci i hladnim pićem pored ruke.

Ova me monotonija ubija. Ruke mi beživotno vise niz tijelo, a noge bezvoljno koračaju kroz pijesak. Više se vuku nego što koračaju. Ima li ovim poljima kraja?

Ima kraja svemu. Napokon sam u hladu visokoga gustog drveća pored rijeke Ticino. Zaustavim se pored rijeke i ručam, dok gledam čamce koji jure rijekom. S druge strane rijeke ljudi sjede ili leže na plaži.

Nastavim sada jako uskim putom kroz travu visoku oko jedan metar. Na mjestima ona prekriva put potpuno. U kratkim sam hlačama i bojim se da ne nagazim na neku zmiju. Vidim nekoliko njih kako brzo pužu preko puta. Srsi me prolaze jer ih se užasno bojim. Čak ih na televiziji ne mogu gledati. Prava fobija. Supruga mi se često smijala i pokušala objasniti da se zmije više boje mene nego ja njih. To pak nije nimalo umanjilo moj strah.

Sad bih volio da je put prekriven onim pijeskom ili šljunkom koji su mi do sada toliko smetali. Sve je relativno.

Drago mi je kad poneki biciklist prohuji pored mene. Barem će zmije pobjeći prije nego što ja naiđem. Jedan se od njih zaustavlja i promatra moj „bicikl“. Nikad nije nešto takvo vidio pa me ispituje dok promatra. „Mislio sam da je to bicikl pa sam htio vidjeti kakav je to novi model. „Kako vidiš, nije bicikl nego prikolica za pješake. ‘Walking trailer’ je službeni naziv.“

„I ti s tim ideš do Rima?“ „Ako Bog dopustii.“ „Sretan put!“ „Hvala!“ I on ode.

Malo prije grada sretnem nekoliko pješaka kako šetaju sa svojim psima. Jedan veliki rottweiler trči uokolo, a njegov je vlasnik daleko ispred i ne obazire se na njega. Normalno se ne bojim pasa, međutim ovaj mi nekako izgleda jako opasan. Ne ide prema meni s lica, nego mi se pokušava približiti otraga. Glasno zovnem vlasnika, koji napokon primijeti da mi nije svejedno što se njegov pas šunja iza mene pa se vrati i zove ga.

Pita me kamo idem. „Eh, prošle godine sam sreo jednog Nijemca starog 60 godina koji je također prošao ovuda prema Rimu. „Zamisli,  60 godina je bio star.“  „Da, mogu to zamisliti.“ Osjećam se jako mlad sa svojih 63 godine.

Ulazim preko velikoga natkrivenog mosta u grad. Idem do središta i nađem se na ogromnom trgu. Terasa do terase prepuna ljudi. Subota je, lijepo vrijeme pa ljudi uživaju u jelu i piću. I razgovoru. Sjednem za jedan od rijetkih slobodnih stolova i naručim pivo. Zaslužio sam to. Slušam uokolo kako ljudi pričaju uz veliko gestikuliranje. Pravi Talijani.

Upitam konobaricu ima li tu u blizini neki hotel, no ona nema pojma. Popijem pivo i nastavim kroz pješačku zonu. Moj GPS pokazuje da tu ima neki hotel, no ne mogu ga naći. Vjerojatno je zatvoren. Upitam jednog od prolaznika i on me uputi prema hotelu Excelsior. Ime zvuči skupo, no previše sam znojan i umoran da bih sad tražio jeftini hotel po gradu. Doduše, u mom vodiču imam nekoliko brojeva telefona, no ne želim trošiti novac na telefonske razgovore.

Dođem do hotela i mladić mi na recepciji  odmah kaže da soba košta 60 eura, s pogledom koji kao da kaže da je to za mene preskupo. Skupo je, moj mladiću. No, umoran kao što jesam ne želim tražiti dalje.

Soba je jako udobna. Dupli krevet pa neću morati paziti da ne padnem s njega, kao u nekim hotelima gdje je krevet bio 60 cm uzak.

Čak i papuče u celofanu. Jako su lagane pa ću ih ponijeti sa sobom.

Dugo uživam pod toplim pa hladnim tušem. A onda se ispružim na krevet i spavam kao klada.

Nakon sat vremena potpuno sam drugi čovjek. Odmoran i spreman razgledati grad, koji je udaljen svega 40 kilometara od Milana i nalazi se na sjevernoj obali rijeke Ticino, nekoliko kilometara od njezina  ušća u Rijeku Po.

U rimsko se doba Pavia zvala Ticium i bila je njihovo važno vojno uporište. Tu je Odoakar, germanski vojskovođa (po nekim izvorima rođen u Panoniji) 476. godine svrgnuo Romula Augustula (pretposljednjega zapadnorimskog cara). Taj se događaj smatra padom Zapadnoga Rimskog Carstva. Grad se kasnije zvao Papia, vjerojatno povezano s papom, a onda je ime evoluiralo u današnju Pavia.

Danas u njemu živi  oko 70.000 stanovnika.

Brzo sam se umorio od šetnje kroz grad, a i vrijeme je za večeru. Nađem pogodnu terasu i naručim jelo. Jedan sam od prvih gostiju. Dok čekam jelo, gledam kako se stolovi brzo pune. Većinom su to cijele obitelji, koje najčešće naručuju pizzu. Terasa s oko 50 stolova uskoro je puna. Čujem kako netko zove moje ime pa se okrenem i ugledam svoje Nizozemce. Stoje u redu i čekaju da se jedan stol isprazni. Pozovem ih za svoj stol, što je konobaru, naravno, drago. Kažu da već dugo čekaju na red pa im je bilo jako drago kad su me prepoznali sleđa.

Sjedim s njima sve dok i oni nisu večerali. Za to je vrijeme svaki stol barem 4 puta promijenio goste. Kao u „fast food“ restoranu. A kad smo plaćali, primijetio sam da i unutra, na dva kata, ima oko 100 stolova. Ako su se, a vjerojatno jesu, i ti stolovi toliko puta punili, onda su večeras doista napravili velik promet.

Design by: Dvoklik