Piemonte

Ovisnost o nepouzdanoj tehnici

Ponedjeljak, 2. svibnja 2011.

Pont Saint Martin - Ivrea (22 km)

Put od Pont St. Martin do Ivree prolazi kroz dolinu, uz rijeku Doru, ispod padina brijega. Nema uspona niti spustova pa brzo napredujem. Etapa je relativno kratka i bez nepredvidljivih prepreka pa stignem u Ivreu nešto prije 2 sata, iako sam poslije ručka pauzirao gotovo jedan sat uz rijeku.

Odlučim se raspitati za hotel u turističkom uredu, jer grad je prilično velik pa želim izbjeći dugo lutanje u potrazi za prenoćištem. Turistički ured je, nažalost, zatvoren do 3 sata pa sjednem na obližnju terasu i čekam. Dok to činim, izvadim iPnone u namjeri da pošaljem supruzi poruku, kao što to činim svaki dan nakon dolaska na cilj. Međutim iPnone ne pokazuje znakove života, kao da mu je baterija potpuno prazna. Imam baterijski punjač pa ga uključim, no nakon nekoliko minuta ekran je još uvijek taman. Ne mogu vjerovati da je crknuo tek tako. Sad mi se odjedanput žuri. Moram naći prodavaonicu gdje mogu popraviti svoj telefon ili kupiti novi. Pitam vlasnika bara ima li u blizini neki hotel i on me uputi u obližnju ulicu. Ulazim na recepciju, gdje me dočeka jedan čovjek i na moje pitanje o slobodnoj sobi reče mi da je hotel zatvoren jer izvode radove na njemu.

Vratim se ponovno na terasu i čekam da se turistički ured otvori. Telefon je još uvijek mrtav.

Ured se otvori točno u 3 sata i odmah ulazim unutra. Djevojka mi pokazuje nekoliko adresa, ali najbliži je hotel udaljen jedan kilometar u smjeru iz kojeg sam došao. Opet.

Zamolim je da priupita ima li slobodnih soba, što ona odmah učini pa mi rezervira jednu. Žurim kroz grad i još nekoliko puta provjeravam je li telefon možda oživio. Nije.

Dolazim pred hotel i zvonim, kao što piše na vratima. Stariji čovjek otvara i pokazuje mi sobu. Meni nije važno gdje se nalazi ormar ili tuš. Odmah ga pitam ima li u blizini prodavaonica mobitela. Kaže da su dvije u blizini te mi objašnjava gdje su. Još mi pokaza na telefon na noćnom stolu i reče mi da ako želim s njim razgovarati, trebam okrenuti broj 9. Dobro, kažem a mislim u sebi: zašto bih ja želio s tobom razgovarati.

Brzo se tuširam i silazim. Vlasnik mi još jednom objasni gdje se nalaze prodavaonice i dadne mi plan grada. Prva prodavaonica ne prodaje mobitele, ali druga da. Pokazujem svoj iPhone i objašnjavam mladom čovjeku što se dogodilo.

„Ostavite ga ovdje sat vremena pa ću ga ja priključiti na struju i ponovno napuniti bateriju.“ Nećkam se jer kakvu garanciju imam da će me dečko prepoznati, ili htjeti prepoznati kad se vratim – ipak sam u Italiji. No povjerujem mu i ostavim mobitel. Prošetam se gradom, sjedim na terasi, ali svako malo pogledavam na sat. Znam da će se supruga zabrinuti ako se ubrzo ne javim.

Vratim se u prodavaonicu nakon sat vremena i dečko mi reče da je telefon mrtav. Kupim odmah novi mobitel, ali bez ikakvih drugih mogućnosti osim telefoniranja i slanja poruka. Sličan sam problem imao i na putu u Međugorje, prije dvije godine. Valjda zbog razlika u naponu u različitim zemljama i svakodnevnih punjenja ta osjetljiva tehnika ne izdrži. Pošaljem poruku da je sve osim iPhona u redu. Odsad više nemam internet. No imam telefon, što je najvažnije.

Vratim se ponovno smiren u hotel i operem rublje koje sam danas nosio. Odmorim se i pripremim za izlazak u grad. Na recepciji nema nikoga, a vanjska su vrata zaključana. Imam samo ključ od svoje sobe pa zovem glasno. Nitko se ne javlja, popnem se na drugi kat i ponovno zovem. Nikoga.

Na recepciji ima prozor koji otvorim, međutim on gleda na dvorište, a kapija je također zaključana. Pa gdje sam ja ovo? U zatvoru?

Zovem glasno kroz prozor, ali se nitko ne pojavljuje. Sjetim se da imam telefon pa tražim i nađem broj na recepciji. Vlasnik se odmah javi i dotrči. Malo ljutit, pitam ga moram li svaki put telefonirati ako želim izaći iz hotela. „Pa rekao sam Vam da iz sobe nazovete broj 9 ako me trebate“, reče on uz osmijeh. Točno.

Otvori mi „zatvorska“ vrata te izađem u grad.

Ivrea leži u bazenu u kojemu je u pretpovijesno doba bilo ogromno jezero. Danas pet manjih jezera okružuje grad.

U 20. stoljeću Ivrea je bila poznata u svijetu po tvornici pisaćih strojeva i računala Olivetti, čije se sjedište nalazilo tu. Godine 1970. tu je 90.000 stanovnika živjelo i radilo. Kad se tvornica zatvorila, broj stanovnika pao je na manje od 30.000.

Danas je Ivrea poznata po svom karnevalu za vrijeme kojeg se odvija borba narančama. Kola napunjena narančama, vučena konjima. Na njima se nalaze i borci s pancirkama i kacigama. Zaustave se na svakom trgu, gdje ih drugi borci očekuju naoružani također narančama. I onda započinju jedni na druge bacati naranče.

Srećom, to se događa u veljači pa ne riskiram da mi netko razbije glavu nezrelom narančom dok hodam gradom.

Sutradan, na rastanku, vlasnik hotela poklanja mi kemijsku olovku s imenom njegova hotela.

„Neka Vas ovo podsjeti ponekad na mene!“ Otključa mi vrata i pusti me van.

Design by: Dvoklik