Kamene lavine i legende

Nedjelja, 1. svibnja 2011.

Chatillon – Pont Saint Martin (38 km)

Opet pokušavam slijediti službeni put koji imam na GPS. I opet se penjem nemogućim usponima i spuštam malo dalje na istu visinu s koje sam krenuo. Prešao sam pet kilometara, a približio se cilju za manje od 3 kilometra. Provlačio se kroz šikaru i ponovno se izgrebao. Trava na putu visoka je oko jedan metar i tek uska stazica pokazuje da je tu netko prolazio. Znakovi „Via Francigena“ tu su pa nestanu da bi se opet pojavili nešto dalje. Imam osjećaj da ih netko premješta po hiru toga dana.

Odjedanput naiđem na žičanu ogradu preko puta s velikom pločom: „CADUTA MATERIALI DAL' ALTO“ i drugom: „LAVORI IN CORSO“.

Opet se sjetim Martigny i lavina preko kojih sam morao prelaziti. Odgurnem ogradu dovoljno da se provučem. Pomislim ako su radovi u tijeku, onda su ljudi tu. A ako oni mogu tu raditi, mogu i ja hodati. I nastavim. Vidim velike kolutove debele žice i znakove za radove, no ne vidim nikoga da radi. Onda se sjetim da je danas Praznik rada (ili bolje rečeno nerada). Nekako prođem i nađem se u selu Montjovet, kroz koje moram proći. Opet uzbrdo kroz šumu.

Pogled s vrha na dolinu ispod mene i na planine s druge strane vrijedan je svakoga truda.

Zaustavim se nakratko i snimam taj prelijepi krajolik nadajući se da će barem malo od njegove ljepote prijeći na snimke.

Spuštam se niz veliku strminu i nakon nekoliko kilometara izlazim iz šume. Ispred mene velika livada na kojoj tri mladića igraju neku čudnu igru. Imaju u ruci drvene rekete, slične reketima za stolni tenis, i udaraju loptu veličine lopte za golf. Pitam jednog od njih kakva je to igra i reče mi da je to tipično za Dolinu Aoste i da se nigdje drugo ne igra. Reče mi i naziv igre koji zapisah na svom iPhonu. Nažalost, taj se naziv izgubio zajedno s iPhoneovom baterijom nekoliko dana poslije.

Moj GPS pokazuje da se ponovno moram penjati uz visoki brijeg. A pored njega asfaltirana cesta kao da ga obilazi. Stojim neodlučan i u tom trenutku naiđe čovjek na biciklu i savjetuje mi da obiđem brijeg koji je jako strm te da idem cestom. Poslušam ga i nastavimo zajedno.

Reče mi da se mnogi hodočasnici bune zbog ovakvih nepotrebnih uspona na Via Francigena. Kao da nije dovoljno dugačka i naporna, netko je odlučio nadodati uspone i spustove koji ne služe ničem drugom osim da dodatno izmore pješake. Složim se s njim u potpunosti. Mislim da nije potrebno dodavati kilometre i prepreke na jednom putu koji je dug 2.000 km.

Siđem u oveće selo i odlučim pješačiti alternativnim putom, opisanim u mom vodiču.

To nije jednostavno, jer trebam držati vodič u ruci i slijediti vrlo detaljni opis, čiju logiku ne mogu pratiti.

Podsjeća me to na onog vojnika koji je učio promatrati pa izabrao čovjeka koji je kosio u polju kao osmatračku točku broj jedan, njegova konja broj dva, a kuću broj tri. Kasnije je javio svom naredniku da je osmatračka točka broj jedan uzjahala na broj dva i otišla u broj tri.

Logična posljedica i kod mene jest da sam se izgubio. Napravio sam nekoliko stotina metara u krivom smjeru i odlučio ponovno ići cestom. Bit će tako, nažalost, često.

Pješačim širokom cestom SS26 (nije to kratica za zloglasne njemačke postrojbe nego Strada Statale – državna cesta).

Na njoj toliko automobila kao da su svi Talijani odlučili proći ovuda. I svi voze tako blizu jedni iza drugih da se pitam što bi se dogodilo da jedan od njih naglo zakoči. Bila bi to užasna karambolaža. No nijedan od njih ne pokazuje mi prst, nego poneki od njih trubi i maše na pozdrav. Ni u jednom se trenutku ne osjećam ugroženim jer imam dovoljno mjesta iza bijele crte, a vozači su navikli na pješake i bicikliste pa su tolerantni.

Prolazim kroz usku uvalu i kroz mjesto Hône, iznad kojeg je ogroman dvorac, a ispred njega mnoštvo ljudi, pretežno mladih. Vjerojatno neka fešta.

Konačno stižem u Pont St. Martin, nakon 38 kilometara. U prvom hotelu, koji se zove Ponte Romano, dobijem sobu. Nalazi se odmah pored staroga rimskog mosta koji je sagrađen u prvom stoljeću prije Krista. Upotrebljavan je sve do 19. stoljeća, kad je sagrađen novi. Dug je 32, a visok 23 metra.

Legenda kaže da je Sveti Martin na hodočašću Viom Francigenom sklopio pakt s vragom da će mu dati dušu prvog bića koje prijeđe most ako ga vrag sagradi za jednu noć. Sutradan mu je dao malog psa, kojeg je vrag rastrgao i zauvijek nestao iz tog područja.

Gradić od oko 4.000 stanovnika zaista je lijep. Most me podsjeća na mostarski Stari most, a iznad njega daleko gore na vrhu brijega vide se ruševine nekoga dvorca. Malo dalje na padinama te planine promatram kuće sagrađene visoko gore na strmom obronku i izgledaju kao da su zalijepljene na njega.

Hotel nema restorana pa večeram u obližnjoj piceriji, gdje mi vlasnik uz dobro vino i jelo servira i informacije te legende o ovome mjestu.

Design by: Dvoklik