- Naslovnica
- Kratka povijest Doma
- Povijest Doma u slikama
- Kako do nas?
- Putopis hodočašća Slavka Jurčevića, pješice do Rima 2011. godine
- Put svjetla u Domu
- Duhovna oporuka dr. Franje Tuđmana
DOM
HRVATSKIH
HODOČASNIKA
Domus croata:
Via del Grano 35,
00172 ROMA, Italija
Tel. 0039.06.230.2660
Mob. 0039.348.333.1380
Fax. 0039.06.230.0836
e-mail: domuscroata@gmail.com
Prepoznatljiv kao Berlusconi
Subota, 21. svibnja 2011.
Ponte a Cappriano – Gambassi Terme (36,9 km)
Spavao sam na novom krevetu puno bolje nego prethodne noći pa se nešto bolje osjećam nego jučer ujutro. Dobra je to novost jer čeka me još jedna duga etapa.
Nakon 3 kilometra cestom prolazim kroz gradić Fucecchio, koji još spava u 6,30 ujutro. Ne zaustavljam se nego nastavim užurbanim korakom. Nastojim prevaliti što više kilometara prije nego što vrućina, koju su najavili, postane nesnošljiva. Srećom, promet je uskom cestom veoma slab a još nema uspona – barem ne prvih 10 kilometara. No onda se naglo penje do povijesnoga gradića San Miniato. Nalazi se na raskrižju putova Fiorenza – Pisa i Lucca – Siena pa je stoljećima bio izložen prolazu prijateljske i neprijateljske vojske. Grad danas ima oko 24.000 stanovnika. Ni tu se ne zaustavljam iako je grad lijep i rado bih ga detaljnije pogledao. No put je još dugačak i valovit. Spust, uspon i opet isto.
Nisu to veliki bregovi, no izmjenjivanje tih malih uspona i spustova vrlo je naporno. A sunce nemilosrdno peče. Ručnik kojim brišem znoj s lica potpuno je mokar pa uzimam drugi. Srećom, taj se materijal brzo osuši tako da ih naizmjenično upotrebljavam. Do deset sati već sam popio dvije litre vode i ponovno napunio boce. Sad je jedna poluprazna.
Asfalt je toliko vruć da to osjećam kroz poplate (đonove) cipela kao da hodam po usijanom žaru. A prešao sam tek polovicu puta. Tek poneki automobil vozi ovim seoskim cestama. Pojavi se u daljini i kroz usijani zrak koji treperi iznad ceste izgleda kao fatamorgana.
Noge su mi sve teže i teže. Vučem ih iza sebe više nego što ih dižem. Odjeća mi se prilijepila uz tijelo, a ispod širokog pojasa koža me svrbi od znoja. Nemam previše vode, no ipak zalijevam glavu s vremena na vrijeme. Znam da ću proći još kroz neka mjesta pa se nadam da ću moći napuniti boce. Inače sam nadrljao.
Dolazim u Castelfiorentino, gdje se napokon zaustavim i ručam u hladu bara. Ne usuđujem se piti pivo na ovakvoj vrućini pa pijem vodu. Nakon dvadesetak minuta krećem dalje, jer što je odmor duži, to je hodanje teže. I ovako je gotovo nepodnošljivo. A kao poslastica zadnjih je pet kilometara strmi uspon. Daleko ispred sebe vidim Gambassi Terme na vrhu brijega. Čini se nedostižan. Pored ceste u hladu jedne kuće, neki dečko stoji i gleda me kako pužem cestom. „Je li sve u redu?“ pita me. „Da, sve je u redu, hvala!“ „Sretan put!“ dovikuje još. To mi dadne malo snage. No čim podignem oči hrabrost me izdaje, jer čini mi se da se uopće nisam približio otkad sam posljednji put pogledao prema cilju.
Onaj dečko prolazi na vespi zajedno s još jednim drugom i maše na pozdrav. Jesam li se bar malo primaknuo cilju? GPS kaže da jesam, no još uvijek se čini užasno daleko. Posljednji kilometar. Već prolazim između prvih kuća. U centru sam prije nego što sam to potpuno shvatio jer mjesto je zaista malo. Osteria (gostionica) Pinchiorba je tu. Na terasi sjedi nekoliko ljudi. Približim se i jedna mlada, lijepa gospođa diže se iza stola i viče „Dobar dan, gospodine Jurčeviću! Dobrodošli!“ Izgovara „č“ i „ć“ besprijekorno. „Pa kako znate moje ime?“ Pitam u čudu. „E, Vi ste sa svojim kolicima poznati kao Berlusconi“, smije se. Onda se sjetim da je gospodin u turističkom uredu rezervirao sobu i ostavio moje ime. Ipak…
Pokaže mi sobu i na moj upit kaže da se večera servira u 8 sati. Ostavim kolica u sobi i siđem u bar, gdje uzmem pivo od pola litre i nosim u sobu. U krv se pretvara.
Bio sam mrtav od umora, no nakon tuša i nekoliko sati provedenih u ležećem položaju na krevetu vraćam se među žive. I izlazim van. Malo je to mjesto s manje od 5.000 stanovnika. Uske ulice i cvijećem okićene fasade starih kuća daju mu zaista lijep izgled. Crkvica u središtu pruža mogućnost molitve i meditacije u svježini između starih debelih zidova. Vraćam se u 7 sati prema gostionici i na putu tamo vidim jednu hodočasnicu. Noge u velikim čizmama vuče kao da su joj od olova. Čini mi se poznata pa zovem. Okrene se i prepoznam Beate, Njemicu koju sam sreo u mjestu Santhià. Pitam je kako to da tek sada dolazi. „Krenula sam jutros rano iz San Miniata i umjesto cestom odlučila sam ići poljskim i šumskim putovima. Zalutala nekoliko puta i tumarala satima uokolo.“ U Vecelli je kupila ove teške čizme jer su njezine cipele bile premale pa je zadobila nekoliko žuljeva. Još uvijek je muče žuljevi. I ona je rezervirala sobu u gostionici.
Dok kasnije sjedim na terasi i večeram, uživam i u atmosferi ispred terase. Oveća skupina mladih Talijana stoji i uz živahni razgovor i glasan smijeh pijuckaju iz čaša koje ne ispuštaju iz ruku. Nekoliko je praznih stolova pored njih, no očito radije stoje. Beate prolazi pored moga stola zajedno s nekom Engleskinjom, hodočasnicom koja, kako kaže, piše vodič.