Šok civilizacije i susret s ateistom koji vjeruje u Boga

Subota, 23. travnja 2011.

Echallens – Lausanne (19 km)

Svježe je i maglovito dok ujutro prolazim kroz spavajući grad. Tek poneki automobil naruši tišinu. A kroz polja na koja uskoro naiđem ništa osim cvrkuta ptica ne narušava mir oko mene. A u meni također mir. Nema više bojazni. Nema više uzburkanih misli. Pjeva mi se iako sam još pospan. Ni na što drugo ne mislim osim na ljepotu oko mene. Švicarska je zaista lijepa i raznolika.

Smjenjuju se usponi i spustovi. Livade i šume. Asfaltirana cesta i bijeli putovi. Ne susrećem se ni s kim sve dok se nisam približio Lausanne.

A onda šok. Milijun automobila i još toliko ljudi. Buka. Prijelazi preko ceste. Crvena svjetla. Sviranje kola hitne pomoći. I terase. Zaustavim se na jednoj od njih i pokušam se priviknuti na civilizaciju dok pijem hladno pivo. Ima civilizacija i dobrih strana. Pitam konobaricu jesam li već u Lausanne ili je to neko mjesto prije grada. Ne zna mi reći. Nije ni čudo. Ne znam ni ja.

Pitam jednoga gosta koliko je željeznički kolodvor udaljen iako mi moj GPS točno pokazuje i smjer i udaljenost. Kad bih njegove upute slijedio, stigao bih prije na Mjesec nego na kolodvor. Zahvalim se i uputim dalje kroz grad. Predgrađe je kao i kod svakoga velikog grada – ružno i bučno.

Središte grada je pak zaista lijepo. Prolazim popločanim ulicama punim mladih ljudi i turista. Ulice su načičkane prodavaonicama i terasama. Spuštam se prema kolodvoru, u kojem nađem turistički ured. Djevojka je ljubazna i učinkovita. Pokaže mi popis hotela s cijenama pa izaberem jedan od njih koji se nalazi na samo stotonjak metara udaljenosti. Hotel Elite. Sviđa mi se ime. A i udaljenost. Za 30 sekundi držim list u ruci s rezervacijom i planom grada. Na njemu je olovkom ucrtan put do hotela. Kakva profesionalnost. Zahvalim joj i pohvalim njezinu brzinu učinkovitost pa se uputim uzbrdo do hotela. Maloprije sam se tuda spuštao.

Na recepciji mlada crnkinja sa širokim osmijehom. Kao da je cijeli život samo mene čekala. Pokažem rezervaciju i dobijem ključ od sobe. Pita me i ona kakvu to prtljagu imam. Objašnjavam. „Hodočašće? A što je to?“ Pokušam objasniti, ali vidim da ne prodire do njezina mozga. „Ja sam ateist i ne vjerujem fratrima.“

Ja vjerujem u Boga iako ni ja ne vjerujem svim fratrima“, odgovorim joj. „I ja vjerujem u Boga!“ reče ona. „E, dosad nisam sreo ateista koji vjeruje u Boga. Vi ste prvi.“

Opet široki osmijeh. S takvim osmjehom lako je dobiti oproštenje za neznanje. Moje je odmah dobila.

Brzo se tuširam, perem rublje i izlazim u grad. Grad zaista vrvi životom. Pun je studenata. Nakon duže šetnje sjednem na terasu i naručim jelo. Pored mog stola četvero studenata - dvije djevojke i dva mladića. Pričaju o ispitima i glupim profesorima. Mijenjaju svijet uz smijeh i šalu. Ne uzimaju ni svijet ni sebe previše ozbiljno. Jednostavno uživaju u ovom trenutku. Prava lekcija života. Uživati u ovom trenutku. Koliko puta to činimo u našem burnom životu, ispunjenu trkom i brigama?

Još dugo sjedim tu nakon večere i promatram ljude kako trče gradom. Turisti s vodičima u rukama trče da stignu prije nego što se crkve i muzeji zatvore. Radni ljudi žure kući poslije posla. Domaćice s torbama punim namirnica žure kući napraviti večeru. A ja još sjedim nakon odlaska mojih susjeda i uživam u OVOM trenutku. Kakva blagodat.

Evo što piše o gradu u Wikipediji:

Lausanne je grad od 128.000 stanovnika, koji se nalazi na obalama Ženevskog jezera. Glavni je grad kantona Vaud i distrikta Lausanne. U njemu se nalazi sjedište Međunarodnoga olimpijskog odbora.

Područje današnjega grada Lausanne bilo je naseljeno u 4. tisućljeću pr. Kr. Na mjestu toga naselja Rimljani su 15. godine pr. Kr. sagradili vicus imenom Lousonna, koji se nalazio na mjestu današnje četvrti Vidy. Ovo se naselje održalo sve do pada Rimskoga Carstva, kada su se stanovnici, zbog čestih napada Germana, preselili na obližnji brežuljak, danas centar grada.

Lausanne je jedna od etapa ceste Via Francigena, kojom su hodočasnici išli u Rim. Kasnije su gradom vladali savojski vojvode i biskup od Lausanne. Grad je potpao pod Bern u razdoblju od 1536. do 1798., kada su iz grada odnesena mnoga kulturna bogatstva. U vrijeme Napoleonovih ratova mijenja svoj status. Godine 1803. ulaskom u Švicarsku Federaciju postaje glavno mjesto novoosnovanoga kantona Vaud,. Od 1950-ih do 1970-ih u grad se doseljuje veliki broj talijanskih imigranata. Iako je grad bio tradicionalno poprilično miran, u 1960-ima i 1970-ima dogodio se niz demonstracija mladeži protiv policije i visokih cijena ulaznica za kino.

Na referendumu 1992. godine građani Lausanne odbili su ugostiti Zimske olimpijske igre, što je bilo vrlo čudno za grad u kojem se nalazi Međunarodni olimpijski odbor.

Noću čujem pjesmu mladih koji se tu negdje u blizini zabavljaju. I kišu. Nošena jakim vjetrom udara u prozor. Grmi i sijeva. To je prva kiša odkad sam krenuo. Zaspim tako uz zvuke kiše pomiješane s pjesmom već pomalo pijanih studenata.